NAJČEŠĆE GOVORNO-JEZIČKE TEŠKOĆE I NJIHOVI UZROCI

MUCANJE

Mucanje  je poremećaj tečnosti govora koji karakterizira prekid u normalnoj tečnosti pri čemu brzina govorenja nije u skladu s onom koja se očekuje s obzirom na dob. Česta su ponavljanja glasova, slogova i jednosložnih riječi, produžavanja glasova, čujne ili tihe blokade, napetost govornog aparata. To su primarna obilježja mucanja,  a postoje i sekundarna obilježja odnosno reakcije na ove netečnosti. To su popratni pokreti i tikovi, zabacivanje glave, napuhivanje obraza, znojenje, crvenilo, ubrzan puls itd.

Mucanje se najčešće javlja između 2. i 3. godine kada dijete nastoji sve svoje misli pretočiti u govor a zbog nedovoljne spretnosti u komunikaciji i malim fondom riječi dijete često zastajkuje, ponavlja slogove, riječi i dijelove rečenica. Kada okolina negativno reagira na to, ispravlja dijete ili mu se ruga, dijete doživljava govor kao neugodu i na korak je do mucanja. Drugo kritično razdoblje za nastanak mucanja je između 4. i 5 . godine, kada dijete pokazuje pojačan interes za svijet oko sebe, često zapitkuje, a ta zapitkivanja, mogu sa sobom nositi pojačanu netečnost. Period polaska u školu također može biti kritičan za pojavu mucanja, zbog neadekvatne pripreme za školu ili postavljanja prevelikih zahtjeva pred dijete. Nije svako mucanje pravo mucanje. Netečnosti koje se javljaju zbog navedene nedovoljne spretnosti u komunikaciji naziva se fiziološko mucanje. Fiziološko mucanje, ako se na njega ne obraća pažnja obično odlazi samo od sebe. Riječ je o normalnoj netečnosti tijekom jezičkog i govornog razvoja.  Razvojno mucanje je pravo mucanje koje je praćeno ponavljanjem glasova, slogova, produžavanjem glasova i onim sekundarnim karakteristikama (dijete govor doživljava kao neugodu, boji se govora i govornih situacija, mišićna napetost cijeloga tijela, poremećeno govorno disanje…). Neurogeno mucanje nastaje kao posljedica traume u centralnom nervnom sistemu, a netečnosti se javljaju na svim dijelovima i na svim vrstama riječi. Može se javiti tokom pjevanja i izgovaranja automatizama, što nije slučaj kod razvojnog mucanja.

Američko udruženje o mucanju navodi 3 osnovna pravila kako se ponašati u komunikaciji s osobama koje mucaju: 1. podržavati kontakt očima tokom komunikacije bez obzira na mucanje, 2. ne dovršavati iskaze osobe koja muca, 3. dati osobi do znanja da nije važno kako govori već šta govori.

Često se misli da ujed psa može biti uzrok mucanja. To nije tačno s obzirom na to da mucanje nije psihički nego neurorazvojni poremećaj i upravo je to jedan od čestih stereotipa o mucanju. Potrebno je da se puno kockica posloži kao slagalica da se javi mucanje, To je prije svega naslijeđena struktura. Istraživanja su pokazala da je mucanje genetski uvjetano. Kod 80 % osoba koje mucaju u užoj ili široj porodici je pronađen neko ko muca. Međutim, može se pretpostaviti da je taj postotak i veći obzirom da često članovi porodice ne znaju da li je neko od njihovih predaka mucao. Dakle većina ljudi koji mucaju naslijede predispozicije za to. U svakom slučaju, pretrpljeni stres npr. ujed psa može biti okidač za mucanje, ali to nije uzrok.

ARTIKULACIJSKI I FONOLOŠKI POREMEĆAJI

Artikulacijski poremećaji odnosno poremećaji izgovora glasova poremećaji su motoričke izvedbe pojedinog glasa  (jednog ili više njih) koji se manifestuju u vidu: omisije (nečujna realizacija nekog glasa), supstitucije (zamjene jednog glasa drugim) i distorzije (nepravilno izgovaranje pojedinog glasa). Smatra se da oko 30% djece predškolske dobi ima artikulacijske poremećaje.

U našem jeziku postoji nekoliko grupa artikulacijskih poremećaja, a dijele se ovisno o tome koja je grupa glasova zahvaćena, pa tako postoje:

  • SIGMATIZAM
  • ROTACIZAM
  • KAPACIZAM i GAMACIZAM
  • LAMBDACIZAM
  • TETACIZAM i DELTACIZAM
  • ETACIZAM i ETIZAM

SIGMATIZAM je najčešći artikulacijski poremećaj u našem jeziku. On obuhvata poremećaj izgovora glasova S, Z, C, Č, Ć, Š, Ž, DŽ i Đ. U mlađoj dobi ( do 3. godine) djeca ih najčešće mijenjaju glasovima T i D. U kasnijem razdoblju najčešće se cijela skupina glasova izgovara interdentalno (s jezikom između zuba). Mogu biti zahvaćeni pojedini ili svi glasovi iz ove grupe glasova.

ROTACIZAM je poremećaj izgovora glasa R. Može se raditi o distorziji glasa (izgovor na nepravilnom mjestu, npr. guturalni izgovor glasa R- poznatiji kao izgovor u grlu), supstituciji (zamjena R-L ili nekim drugim glasom) te omisiji (dijete riječ izgovara bez zahvaćenog glasa > Motor- Moto).

KAPACIZAM i GAMACIZAM su poremećaji izgovora glasova K i G. Ova skupina poremećaja nije česta i ukazuje na vjerovatnost postojanja nekih organskih teškoća. Glasovi su najčešće zamijenjeni glasovima T i D.

LAMBDACIZAM je poremećaj izgovora glasova L i LJ. Ova skupina glasova vrlo je često supstituirana glasom J, a LJ nerijetko i sa L. Distorzije su najčešće u obliku poluvokala W.

TETACIZAM i DELTACIZAM su poremećaji izgovora glasova T i D. Omisija navedenih glasova javlja se samo kod teških organskih oštećenja. Ukoliko su supstituirani, najčešće supstitucije su sa glasovima T i D. Javlja se kao posljedica oštećenja centralnog nervnog sistema.

ETACIZAM je poremećaj izgovora vokala E. Vokal E u ovom slučaju prelazi u vokal A. Ovakav poremećaj ukazuje na mogućnost postojanja oštećenja CNS-a. Ovaj poremećaj nije čest.

TETIZAM je poremećaj izgovora kod kojeg dijete veliki broj suglasnika mijenja glasovima T ili D. Dijete poštuje pravilo zvučnosti pa zvučni suglasnici prelaze u D, a bezvučni u T.

U dobi od 5,5 godina dijete bi trebalo imati usvojene sve glasove.

S obzirom na uzrok artikulacijski se poremećaji dijele na organske i funkcionalne. Organski su uvjetovani anatomskim promjenama u govornim organima kao što su nepravilni zubi i zagriz, visoko i usko tvrdo nepce, prekratka i zadebljana podjezična vezica, rascjepi usne i nepca i slično. Funkcionalni su češća pojava i podrazumijevaju nedovoljnu pokretljivost i spretnost govornih organa.

Uz artikulacijske poremećaje nužno je spomenuti i fonološke poremećaje, koji se najčešće izjednačavaju s artikulacijskim poremećajima.  Kod artikulacijskih poremećaja dijete pogrešno izgovara samo jedan ili nekoliko glasova iz iste grupe glasova, dok kod fonoloških radi višestruke i nepredvidive greške što rezultira smanjenom razumljivošću govora. Kod artikulacijskih, izgovor nekog glasa je konzistentan, dok kod fonološkog poremećaja dijete može izgovoriti pojedini glas ali nije sigurno gdje koji glas treba upotrijebiti. Kod artikulacijskih poremećaja dijete ima problem s motoričkom izvedbom glasova dok kod fonološkog pojedini glas može motorički izvesti ali ga ne izgovara u svim pozicijama u riječi vjerovatno zato što ga ne uočava. Još jedna razlika između ova dva poremećaja je ta što djeca koja imaju artikulacijske poremećaje najčešće nemaju druge, jezičke teškoće, dok ona koja imaju fonološki poremećaj najčešće imaju teškoće i u drugim jezičkim aspektima, ne samo fonološkim.

JEZIČKI POREMEĆAJI

Jezički poremećaji su usporen jezički razvoj (odnosno jezičko-govorni razvoj ovisno o tome radi li se o selektivnim ili kombinovanim teškoćama) koji se ponekad naziva i zakašnjelim jezičkim razvojem. Neka djeca ne napreduju u usvajanju jezika kao njihovi vršnjaci. Late talkeri su djeca koja kasne u razvoju ekspresije, a late bloomeri su ona djeca koja također kasne, ali vremenom samostalnu dostignu vršnjake. Još uvijek je teško razlikovati one koji će kašnjenje premostiti od onih kod kojih će kašnjenje perzistirati.  Zatim, postoji razvojni jezički poremećaj koji se nekada nazivao ”posebne jezičke teškoće”. On ne nastaje uslijed oštećenja sluha, drugih senzoričkih i motoričkih poremećaja, stečenog oštećenja mozga ili manjka iskustva. Ne nastaje ni zbog razvojnog kašenjenja. Djeca s ovim poremećajem otežano ovladavaju maternjim i stranim jezicima, bez obzira na uredan IQ. Postoji i sekundarni jezički poremećaj odnosno jezički poremećaj koji je pridružen nekom drugom razvojnom poremećaju (poremećaji iz spektra autizma, cerebralna paraliza, kognitivne smetnje i sl.).

  • RAZVOJNI JEZIČKI POREMEĆAJ

Ovaj poremećaj se nekad nazivao ”posebne jezičke teškoće” i odnosi se na djecu čije su jezičke vještine disproporcijski siromašnije u odnosu na njihovu hronološku dob i neverbalne sposobnosti. Ova djeca otežano ovladavaju maternjim i stranim jezikom iako imaju uredan IQ. RJP je najčešće posljedica ograničenja kratkoročnog auditivnog pamćenja ali mogući su i drugi uzroci jezičkih teškoća. Djeca s RJP kasnije progovaraju, kasni pojava prve riječi i prvih rečenica, te su rečenice kad se i pojave agramatične, slične telegrafskom stilu („ti crtati“).

Autori sažeto opisuju RJP kroz sljedeća obilježja: kratke, jednostavne rečenice u kojima su ispušteni pomoćni glagoli, prijedlozi, zamjenice, veznici, neadekvatna konjugacija ili deklinacija, greške u rodu, broju i padežu, komparacija pridjeva se ne javlja,  otežano usvajaju prostorne odnose itd. U praksi to izgleda ovako: mama pare kupiti…prodavnica, ne treba mi maramice, jabuke je crveno…. Te teškoće mogu biti prisutne i u razumijevanju govora i u izražavanju.

Vrlo često dijete s jezičkim teškoćama u predškolskom razdoblju ostaje neprepoznato ili najbliža okolina ne pridaje dovoljno pažnje znakovima jezičkih teškoća, smatrajući da će ih dijete sazrijevanjem prevladati. Zabrinutost se najčešće pojavi kada dijete započne s formalnim obrazovanjem te ima značajnih teškoća s ovladavanjem vještine čitanja i pisanja, općenito sa savladavanjem školskog gradiva. Činjenica je da su jezik, čitanje i pisanje povezani procesi, ili tačnije, da su nedostaci u ovim aktivnostima povezani. Zbog toga je vjerovatno da će se RJP predškolskog razdoblja, u školskom razdoblju manifestovati kao neke od specifičnih teškoća učenja, odnosno teškoće čitanja, pisanja ili računanja. Iz tog razloga neophodno je kod predškolske djece poticati i razvijati predčitalačke vještine koje uključuju i tzv. fonološku svjesnost odnosno prepoznavanje i proizvodnju rime, slogovno stapanje, slogovnu raščlambu, prepoznavanje prvog i zadnjeg glasa i na kraju fonemsko stapanje i raščlambu, odnosno sastavljanje glasova u riječi i rastavljanje riječi na glasove. Te predčitalačke vještine temelj su za razvoj čitalačkih vještina, a one se razvijaju u predškolskoj dobi. Već u 3. godini dijete se počne igrati riječima koje se slažu (rimuju). Ako vidimo da dijete teško prati takve igre i teže pamti rimu, možemo očekivati teškoće u usvajanju predvještina čitanja i pisanja. Za razvoj vještine pisanja važno je da potičete razvoj grafomotoričke vještine. Neka dijete crta, modelira od gline, niže sitne kuglice na špagu… Razvojem fine motorike pripremit ćete dijete za zahtjevne pokrete pisanja. Razvijanjem djetetovog govora roditelji stvaraju temeljnu pretpostavku budućeg razvoja predčitalačkih vještina. Sredina bogata mnoštvom raznolikih poticaja važna je u govornom razvoju djeteta. Razgovarajte s djetetom u svim životnim situacijama, neka vaš govor bude jasan (bez pogrešnog izgovora glasova).

LITERATURA:

Blaži, D. et al. (2001), Fonološki poremećaji i fonemska diskriminacija u predškolske djece, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Kuvač Kraljević, J. (2015), Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama, Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Najčešći poremećaji jezično-govorne komunikacije djece predškolske dobi : priručnik za roditelje, odgojitelje, pedijatre i sve koji prate razvoj djece. Zagreb: Hrvatsko logopedsko društvo, Sekcija predškolskih logopeda Grada Zagreb : Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, Sektor za predškolski odgoj, 2009.

https://logoped.hr/ poremecaji-izgovora